Slobodan Jarcevic: Hrvatski jezik umire jer su se Hrvati opredelili da
zbog
lepote jezika usvoje Srpski kao svoj maternji jezik
Hrvatski jezik umire!
Iako je hrvatski jezik iz grupe najstarijih evropskih jezika on kao deo
svetske kulturne bastine iscezava. Danasnja hrvatska drzava ga pokusava
odbraniti sasvim pogresnim metodama, dok ga UNESKO ne spasava, jer nema
sluha za politicku odbranu jezika.
Presudu hrvatskom jeziku je donela hrvatska intelektualna elita u
devetnaestom stolecu, kad je odlucila da se odrekne svog maternjeg
(hrvatskog) jezika i u drzavnu administraciju uvede srpski jezik - kao
sluzbeni. Time je hrvatski jezik izbrisan iz spiska zivih. A srpski jezik
je, tom merom u Hrvatskoj, dobio novo ime. Prvo: "hrvatski ili srpski",
"srpskohrvatski", pa "hravatskosrpski", pa "hrvatski standardni jezik" i,
na
kraju, "hrvatski".
No, ovde nam nije cilj da se bavimo sudbinom srpskog, ali da bi se
jednostavnije shvatila zla kob hrvatskog jezika, potrebno je objasniti da
je
ona uslovljena manipulacijom - preuzimanjem srpskog jezika, pod izgovorom
da
je to jezik Hrvata. Manipulacije srpskim jezikom nisu prestale ni danas -
one se izrazavaju malo drukcije. Tako sto neko, iz nekog razloga -
strateskog cepanja Srba, odluci da stvori novu naciju od Srba. Tada se
"namece potreba" da se i ime jezika tih Srba promeni. Primer je svez -
Srbi
muslimani nece vise da budu Srbi. Hoce da budu "Bosnjaci" i oblace srpski
jezik u haljine "bosnjacke". Najnoviji nacionalni i jezicki inzenjering se
obavlja u Crnoj Gori - tamo se stvara "crnogorska nacija" i "crnogorski
jezik", a deo stanovnistva (Srbi muslimani) uverava da govori "bosnjackim
jezikom", a deo (Srbi katolici) da govori "hrvatskim jezikom".
To je lakrdija koju su Hrvati u Hrvatskoj vec usavrsili. Ali, oni su to
ucinili u vreme kad im se to nije zameralo. Njihovo tisucugodisnje
robovanje
u granicama tudih drzava je kod Srba izazivalo i samilost i solidarnost,
pa
nisu ni primetili da je Hrvatima prisvajanje srpskog jezika bio samo
strateski korak (zamisljen u kabinetima Beca i Vatikana) ka rasrbljavanju
i
postepenom pohrvacenju Srba katolika, ciji su srpski jezik proglasili
hrvatskim. Inace, s hrvatskim jezikom nikad ne bi uspeli pohrvatiti Srbe
katolike: Dalmacije, Hercegovine, Bosne, Crne Gore, Dubrovnika, Slavonije,
Baranje, Srema, Zumberka, Like, Korduna, Baranje, pa i grada Karlovca - na
domaku Zagreba. Da im je, nekim cudom, Sabor u Zagrebu po****io hrvatski
jezik za knjizevni - Srbi katolici bi se cudom cudili takvoj lakrdiji. Bez
srpskog jezika u drzavnoj upotrebi, Hrvatska bi ostala u svojim povjesnim
granicama, onim granicama koje su obelezene rasprostranjenoscu izvornog
hrvatskog jezika - zagorskog, mozda: kajkavskog. S hrvatskim jezikom, ne
bi
se moglo hrvatsko ime preneti na dubrovacke gospare ili hercegovske
gorstake, jer oni nikad nisu imali dodira s pripadnicima hrvatskog naroda,
a
hrvatski su mogli razumeti toliko koliko i bilo koji drugi slovenski jezik
-
ceski, slovenacki, poljski, slovacki.
Hrvatska drzava ubija hrvatski jezik
Odbacivanje maternjeg jezika u Hrvatskoj i preuzimanje za sluzbenu
upotrebu
jezika drugog naroda je svojevrsan fenomen u svetu. Takvog primera vise
nema. Tamo gde su kolonijalne sile ugrozile jezike domorodac, cini se sve
da
se ti jezici ocuvaju i uvedu u sluzbenu upotrebu. U Hrvatskoj je potpuno
drukcije. Drzava cini sve da hrvatski jezik iscezne - da odumre, kako bi
se
to reklo marksisticki. On se ne predaje ni u obdanistima, ni u osnovnim,
ni
u srednjim skolama, ni na univerzitetima. Na njemu se ne stvaraju ni
naucna,
ni umetnicka dela. Ne stampaju se ni knjige na hrvatskom, niti se on
koristi
na racunarima.
Da bi se drzava narugala samrtniku na odru, u Hrvatskoj se hrvatski jezik
koristi jos jedino u humoristickim delima - zaista, crni humor. Toliko
malo
hrvatskog jezika mogu (jos) da razumeju Hrvati iz Hrvatske, a vrlo tesko
(i
toliko) Srbi prevedeni u Hrvate.
UNESKO nije registrovao postojanje hrvatskog jezika
UNESKO je telo Ujedinjenih nacija koje brine o svetskoj kulturnoj bastini.
Pod njegovom zastitom su stare gradevine, stari rukopisi, knjige,
religiozni
objekti, muzika i druga kulturna dobra svih naroda. Posebna briga vodi se
o
ocuvanju svih jezika sveta - cak i onih kojima govori jos jedva nekoliko
desetina ljudi. Svaki jezik je civilizacijsko blago i svojevrsan
arheoloski
lokalitet, u kojem se mogu naci ****uke iskona i dekodirati sadrzaji
zivljenja najstarijih ljudskih zajednica.
Hrvatski je u grupi najstarijih jezika Evrope, jer je u ****odici
slovenskih
jezika. (Zapadnoevropski jezici su mladi - nastali iz latinskog, po
drzavnoj
volji kolonijalne Rimske Imperije. Herodot je zapisao da je i grcki jezik
novijeg datuma, ako se u****eduje sa jezicima balkanskih starosedelaca, iz
kojih su Grci pozajmljivali reci za svoj buduci jezik, koji ce, kasnije,
izuzetno zaduziti Civilizaciju).
Hrvatski, kao stari jezik, morao bi da se nade na listi jezika koji su
ugrozeni i UNESKO bi, na osnovu svog radnog programa, morao da preduzme
sve
da ga sacuva od izumiranja. Ne treba sumnjati da bi se poslenici nauke u
ovom telu Ujedinjenih nacija bespogovorno prihvatili ovog zaduzenja - samo
kad bi znali da hrvatski jezik postoji i da je ugrozen. Nazalost, hrvatski
nije na spisku ni ugrozenih ni neugrozenih jezika. Na UNESKO-ovom spisku
njega nema. Pod njegovim imenom je samo srpski jezik. A hrvatski je
jedino
na samrtnickom odru - i hrvatska drzava rado ocekuje njegovu smrt. Hrvati
nece pozvati hitnu pomoc za njegovo spasavanje, iako za tako nesto jos
nije
kasno. Boje se da bi prezdraveli Zagorac bio velika smetnja teritorijalnom
integritetu drzave. Mozda ce poziv za spas hrvatskog jezika uputiti Srbi.
Io****o su, bez obzira na gorka iskustva, uvek bili jedini narod koji je
prijateljski pruzao ruku Hrvatima. Drugog takvog naroda, u svom okruzenju,
Hrvati nemaju - ni danas.
O povjesti srpskog ili hrvatskog jezika
Hrvatski linvisti se nece sloziti ni s jednom cinjenicom u ovom tekstu.
Mnogo su mastila potrosili da bi dokazali da su Srbi prisvojili "hrvatski
knjizevni jezik" i mnogo su ljuti na Vuka Stefanovica Karadzica sto je
dosao
u "hrvatsku" Hercegovinu i iz nje odneo "najcistiji hrvatski govorni
jezik"
- 1817. Ako bismo bili malo strpljiviji (ne dokazujuci da je Hercegovina
srpska pokrajina - u svakom smislu), mogli bismo hrvatske ucenjake
zamoliti
da nam objasne kako je, onda, Dositej Obradovic (1790), pre Vuka
Karadzica,
mogao da obilazi krajeve zapadno od Drine i da tamo (pa i u Severnoj
Dalmaciji) poducava decu na srpskom jeziku. On je roden u Banatu (u
Srbiji)
i nikako nije mogao iz njega poneti hrvatski jezik. Prilikom svog boravka
u
Trstu, opet je bio medu Srbima i ti Srbi su citali njegova dela - pisana
na
srpskom jeziku. U oslobodenoj Srbiji, Dositej Obradovic ce biti prvi
ministar prosvete - 1811.
Za to vreme, u Zagrebu se govorilo nemackim ili madarskim, a u okolini
Zagreba hrvatskim - zagorskim, iliti kajkavskim. A to je jezik, rekli smo,
koji se od srpskog razlikuje vise nego sto se, recimo, razlikuje bugarski
od
srpskog.
Bilo bi dobro da nam hrvatski ucenjaci odgovore i na pitanje sta je bilo
sa
srpskim jezikom, ako uzmemo da je Vuk Karadzic (iz nekog razloga)
prisvojio
hrvatski jezik za sluzbenu upotrebu u srpskim drzavama. Onda bi oni morali
da identifikuju taj srpski jezik, kojeg Vuk Karadzic nije hteo da koristi
za
srpski knjizevni jezik. Ali, ni tada ni danas, nema tragova tog "odbacenog
srpskog jezika". Nema drugog, osim Vukovog jezika - ni u Dalmaciji, ni u
Crnoj Gori, ni u Dubrovniku, ni u Lici, ni na Kordunu, ni na Zumberku, ni
na
Baniji, ni u Sremu, ni u Slavoniji, ni u Baranji, ni u Hercegovini, ni u
Bosni, ni u Sumadiji, ni u Vojvodini, ni u Raskoj, ni u Madarskoj, ni u
Rumuniji - medu tamosnjim Srbima.
A ako iz ovog ugla pogledamo hrvatski jezik, zakljucicemo da je slika
drukcija. Hrvati su uzeli srpski narodni jezik za sluzbeni jezik hrvatske
drzave, ali je lako identifikovati odbaceni hrvatski jezik. Njime govore
Hrvati, rasprostranjeni od Zagreba do slovenacke i madarske granice i tamo
do Virovitice, odakle se prostire Mala Vlaska ili Mala Srbije, gde vise
nema
Srba, jer su prognani - 1991-1995.
U vreme dok su Hrvati govorili jedino svojim maternjim jezikom,
lingvistima
nije padalo na pamet da taj jezik poistovecuju sa srpskim, niti su se
mogli
navesti na zakljucak da su srpski i hrvatski dijalekti nekog zajednickog
juznoslovenskog jezika, kako ce se to falsifikovati posle smrti Vuka
Karadzica. U vreme kad ce hrvatski intelektualci prisvojiti (opet
prisvajanje) ilirsko ime za svoje nacionalno obelezje (u Austriji su samo
Srbe zvali Ilirima), francuski lingvista Ami Bue, svom delu "La Turquie
d'Europe", II tom, Paris, 1840, pise:
"Srpski jezik je bogat, lakonski, energican i harmonican: on podjed****o
dobro pistaje i muskom i zenskom polu i upotrebljava se isto tako srecno
za
opevanje ljubavnih neznosti, kao i velikih i krvavih podviga Boga Marsa..
Srbi poseduju mnogo mnogo lepe poezije i samo to bi trebalo da nas obaveze
da ucimo njihov jezik. Poznati suradovi izvesnih filologa da pronadu
potpuno
zajednicke korene grckog i srpskog jezika. Hrvati, s obzirom na siromastvo
svoje literature i na neredovnost svog jezika, nisu uspeli da stvore
posebnu
literaturu, vec su bili prisiljeni da se priblize Srbima i da se sluze
njihovim jezikom, na takav nacin da su spali na to da im predloze da se s
njima ujedine pod banalnim nazivom Ilirstva. Medutim, Srbi su odbacili
ovaj
podmukli predlog, ciji je cilj iscezavanje srpske nacionalnosti."
Nema sta, ovaj uceni Francuz je prorocki napisao da ce Hrvati,
prisvajanjem
srpskog jezika, ****aditi na iscezavanju srpskog naroda - ne samo njegovim
fizickim istrebljenjem, o tome ne govorimo u ovom zapisu. To iscezavanje
vidimo i na hercegovackom podrucju, za koje Hrvati misle da hrvatskog
--zbog
katolika Hercegovaca. U proslom veku, katolicki svestenici u Hercegovini
su
znali da su Srbi. Jedan od njih, don Ivo Rajic, skupljao je srpske narodne
pjesme, ali se iznenadio kad ih je Matica hrvatska objavila kao "hrvatske
narodne pjesme". Svestenik Rajic je poslao Matici Hrvatskoj protestno
pismo:
"Na znanje Matici hrvatskoj, iz Hercegovine, Trebinja, u juliju 1896. Kad
sam ja potpisani bio godine 1884. gimnazijalac u Dubrovackom sjemenistu,
imao sam profesora Srpskog jezika (u skoli se zvao srpsko-hrvatski) dum
Balda Glavica, sada, cini mi se, paroha na Sipanu. Mene je velecasni dum
Baldo Glavic svjetovao, e bi bilo lijepo da pokupim u Hercegovini nekolko
narodnijeh pjesama, sto se uz gusle kite - pa da te pjesme dum Baldu
donesem, jer da on ima jos takovijeh pjesama, sto je, i on isti, sabrao iz
naroda. Ja sam se bio dozvao svome profesoru i, preko praznika skolske
godine, u svom rodnom mjestu, u Dracevu, iskupo lijepih Srpskijeh pjesama.
To sam predao dum Baldu Glavicu, dosavsi u Dubrovnik, pocetkom skolske
godine, a to je bilo 1884.
Izjavljujem kako meni dum Glavic Baldo nije kazao nikada kako ce se te
pjesme zvati "hrvacke" - jer, da bi ja to znao, ne bih ih, doista, dao da
se
tako nazivaju. a jesu li to Srpske narodne pjesme, mogao bi se svak
uvidijeti, samo kad bi iste prostio."
Ovaj katolicki svestenik, jasno je, Hercegovce - i katolike i pravoslavne
vidi kao Srbe.
O srpskom jeziku Dubrovnika i Hercegovine, pisao je i hrvatski istoricar
Natko Nodilo, jedan od retkih hrvatskih intelektualaca koji svoje naucno
delo nije stavio u sluzbu velikih sila. Nije srpsku kulturu krao i
pripisivao je hrvatskom nasledu. Svoju doslednost istini, dokazao je i u
svom delu: Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovacka
(Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1883, sveska 65, strane od 92. do
128), gde je o jeziku u Dubrovniku napisao:
"U Dubrovniku, ako i ne od prvog pocetka, a ono od pamtivjeka, govorilo se
srpski: govorilo - kako od pucana, tako od vlastele; kako kod kuce, tako u
javnom zivotu i u opcini, a srpski je bio i raspravni jezik".
Hrvatska drzava pokusava sve da svoj sluzbeni jezik promovise kao jezik
koji
se razlikuje od sluzbenog jezika u srpskim drzavama. Pocela je borba i na
katedrama filoloskih fakulteta u svetu. Hrvati se trude da se umesto
srpsko-hrvatskog izucava hrvatski jezik i rado bi prihvatili da se tamo
predaje i srpski jezik. No, tesko je podmititi ljude verne nauci. Oni
znaju
da je jezik kojim se govori u Beogradu i Zagrebu jedan, isti. U
objasnjenju
toga, najjasniji je bio Per Jakobson, lingvista iz Danske. U intervjuu
"Politici", 13. januara 2000, rekao je, izmedu ostalog:
"Jednog dana ce, mozda, moci da se govori o srpskom i hrvatskom jeziku,
ali
to je jos mnogo daleko. To zavisi od toga koliko ce kajkavski dijalekat da
utice na hrvatski standardni jezik".
Profesor Jakobson nas vraca na pocetak price. Treba mu verovati da
hrvatskog
jezika u sluzbenoj upotrebi nece biti, ako se ne bude koristio kajkavski
jezik.
Ovaj kojim sada govore u Hrvatskoj je srpski jezik. A to je ono radi cega
smo i poceli ovu raspravu - hrvatski treba sacuvati, da ne bi delio
sudbinu
oko 6000 svetskih jezika, koji su, po svemu sudeci, osudeni na umiranje.
Hrvatski ne mora da bude u takvoj grupi - i radi kulturnog nasleda i radi
oko milionipo ljudi, koji jos uvek, bar u okviru ****odice, govore njime.
Jezicka polemika sa Bunjevcima
DEMOKRATSKI SAVEZ HRVATA
U VOJVODINI - D S H V -
Beogradski put 31
24 000 Subotica
Republika Srbija
P R I O P C E N J E Z A J A V N O S T
Broj: 107/2007
Subotica, 26. srpnja 2007.
Demokratski savez Hrvata u Vojvodini najostrije se protivi uvodenju
nastavnog programa za nize razrede osnovne skole nazvanog "Bunjevacki
govor
s elementima nacionalne kulture", jer se ikavski dijalektalni govor backih
Bunjevaca vec njeguje u okviru nastave koja se u subotickim skolama izvodi
na hrvatskome jeziku, ali i samoga nastavnog predmeta hrvatski jezik s
elementima nacionalne kulture, koji se predaje u vojvodanskim skolama.
Nastavni predmet "bunjevacki govor s elementima nacionalne kulture" ne
temelji se na pravilima struke, vec su se njegovi tvorci rukovodili
politikantskim razlozima. Svi stariji autori u navedenoj dijalektalnoj
ikavskoj knjizevnosti smatrali su se Bunjevcima-Hrvatima, te je
neovlastenim
koristenjem njihovih djela otvorena mogucnost pravne zastite autorskih
prava
nasljednika. Kako, osim toga, ovaj nastavni program sadrzi vise
neistinitih
podataka, nuzno ga je staviti van snage.
DSHV posebno naglasava da, osim na sjeveru Backe, Bunjevci zive i u
Madarskoj, Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj, kao i da je ikavica dijalekt
kojim govori daleko najveci broj Hrvata u Dalmaciji, Lici, Primorju, Bosni
i
Hercegovini, Slavoniji te na drugim prostorima na kojima zivi hrvatski
narod, i da nigdje, osim u Srbiji, nije s****o da su Bunjevci hrvatska
etnicka skupina a ikavica hrvatski dijalekt, a sto tvorci ovog nastavnog
programa i oni koji su ga odobrili ili nisu znali ili su ovo svjesno
zanemarili.
Iz toga razloga, DSHV podrzava Otvoreno pismo sto ga je najvisim hrvatskim
drzavnim tijelima uputila skupina tridesetak istaknutih Hrvata-Bunjevaca
iz
Vojvodine, te upucuje poziv svim zainteresiranima da se daljnji potpisi
pot****e Otvorenom pismu mogu dati u prostorijama DSHV-a.
Petar Kuntic,
Predsjednik DSHV-a
Reagovanje na priopcenje Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini br. 107
Dragi Bunjevci, nadam se da se necete ljutiti ako iznesem svoje misljenje
o
sustini hrvatske nacije - izvorne hrvatske nacije i delova prikljucenih
toj
naciji (naravno politickim, ili politikantskim postupcima).
Vi ikavsko narecje srpskog jezika vezujete za hrvatsku naciju, a to je
naucno najneutemeljeniji korak. Hrvatski jezik, ako uzmemo u obzir
narecja,
ima samo EKAVSKO NARECJE - i nijedno drugo. Tu je hrvatski jezik istovetan
ostalim slovenskim. Samo srpski jezik ima tri: ekavsko, jekavsko i ikavsko
narecje. Ikavsko narecje je u srednjem veku bilo najrasprostranjenije -
bilo
je knjizevno u Bosni. Sve povelje bosanskih vladara su pisane ikavicom - a
ti vladari su se zvali ''kraljem Srbljem''. Mnoge povelje i Stefana
Lazarevica su na ikavici. Naravno, Mletacka Republika, uz pomoc Turske,
pokatolicila je najvise Srba ikavaca. Da biste bili obavesteni, reci cu
Vam
da krajem 18. stoleca u Sinju nije bilo nijednog katolika, u Mostaru je
bilo
samo 6, u Livnu nijedan, itd. Navodna hrvatska imena: Stipe, Jure, Ive...
bila su odomacena jos dok su dalmatinski Srbi bili svi pravoslavne vere.
Backe Bunjevce su Turci naselili u Panoniju iz Juzne Dalmacije i
Hercegovine, posto su podigli zestok usta**** protiv Turaka 1594/95.
Kasnije
su pokatoliceni. Zanimljivo je da su stanovnici Istre bili pravoslavne
vere
do pocetka 17. stoleca i zvali su se Srbima. O tome je sacuvano pismo
zagrebackog biskupa Benedikta Vinkovica iz 1639. godine.
Sto se tice Hrvata i hrvatskog jezika, u pitanju je jedinstven slucaj na
svetu. Hrvati su jedini narod koji se odrekao svog jezika i za knjizevni
je
preuzeo jezik susednog naroda - srpski jezik. Jer, hrvatski je samo jezik
Hrvata u Zagorju. Udaljen je od srpskog vise nego bugarski. U 19. stolecu
je
nacinjena velika podvala - proglasen je ''kajkavskim dijalektom''. Zasto?
Dijalekt se moze izbaciti iz knjizevne upotrebe, pa za knjizevni
proglasiti
neki drugi dijalekt. Tako je i srpski jezik proglasen ''stokavskim
dijalektom''. Onda je receno, uzecemo taj dijalekt. Bila je to kolonijalna
politika velikih sila. Pomocu jezika - pokatoliciti, pa pohrvatiti Srbe -
u
Istri, Vinodolskom, Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Krajini, itd. Znate,
do
pocetka 20. stoleca, na hrvatskom su napisane mnoge knjige i objavljeni
prevodi sa stranih jezika. Na njemu je pisao i Krleza. Taj jezik bi se
morao
sacuvati, jer je deo svetske bastine. A UNESKO spasava ugrozene jezike.
Medjutim, UNESKO nema na spisku hrvatski jezik, jer tamo (kao hrvatski)
figurira srpski.
Vezivati ikavski dijalekt srpskog jezika za hrvatsku naciju je nenaucno.
Eto, moj kraj je ikavski. Roden sam na Kupresu. I u susednim opstinama se
govori ikavica: Livno i Duvno. Govore ga i pravoslavni i katolici. Inace,
ikavski se i danas govori u Srbiji - u ostini Azbukovica. Govorio se
ikavski
i u okolini Beograda u vreme Prvog srpskog ustanka. Poslusajte pesme o
Karadjordju - peva ih Svetlana Stevic, ikavske su. Beograd je, pod
uticajem
pismenih Vojvodjana, presao na ekavicu.
Uskoro ce u Novom Sadu biti naucni skup o srpskom i hrvatskom jeziku. Tamo
cete cuti i srpske i evropske lingviste o kolonijalnom inzinjeringu u
lingvistici jugoslovenskih naroda. Tim inzinjeringom je izbacen hrvatski
jezik iz upotrebe.
Srdacan pozdrav
Slobodan Jarcevic
11.160 Beograd
Radivoja Mrkovica 16/5
|
